ISBN: 978-953-169-503-9
Izdavač: Hrvatska sveučilišna naklada d.o.o./ Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Godina izdavanja: 2022
Opće informacije: Meki uvez, 419 str., Format: 16 x 24 cm
Dostupno: Da
Budući da je pojam „pripovjedačka Bosna“ od svoga uvođenja 20-ih godina 20. st. (Kršić) ostao dobrim dijelom nejasan i, premda u upotrebi, do 1990-ih bez dostatne teorijske elaboracije – autor ove studije hvata se ukoštac s kompleksnim zadatkom kritičkog propitivanja sadržaja i dosega pojma kao i metodologijom njegova utemeljenja. Fokusirajući se na hrvatski korpus pripovjedačke Bosne, žanrovski i periodizacijski proširivši pojam, Davor Beganović znanstveno utemeljeno (teorijski i književnopovijesno) ocrtava konture jednog kompleksnog (istodobno zajedničkog i višenacionalnog) i dinamičnog književnog polja kako bi ispitao zakonitosti njegova funkcioniranja.
Tako će upravo Beganovićevo bavljenje konstituiranjem hrvatske pripovjedačke Bosne (od kronika bosanskih franjevaca do pripovijedanja suvremenih autora poput Jergovića, Mlakića i Lujanovića), poslužiti kao osnova za problematizaciju oblikovanja pojma pripovjedačke Bosne i to ne samo kod Jovana Kršića i Aloisa Schmaussa, nego i u pokušaju Zdenka Lešića 90-ih godina prošloga stoljeća da pojam znanstveno utemelji i legitimira.
Riječ je o knjizi u kojoj se bez posezanja za uobičajenom devetnaestostoljetnom kategorijom duha naroda (i usmene književnosti kao njegova izraza) nastoje identificirati specifičnosti narativne strukture pripovijedanja bosanskih Hrvata, drugačije od onih svojstvenih srpskoj ili bošnjačkoj sastavnici „interliterarne bosanskohercegovačke zajednice“.
dr. sc. Zrinka Božić
Već odabir analiziranih predložaka jasno pokazuje temeljitu upućenost u vrlo opširan predmetni korpus, koja je nužan preduvjet uspostavljanja hermeneutičke perspektive u kojoj se sagledava mogućnost i ispituje heuristička opravdanost pojma koji čini naslovnu sintagmu, da bi temeljito poznavanje proučavanih tekstova naročito došla do izražaja u raznovrsnim, interpretativno poticajnim, intertekstualnim vezama koje uočava ne samo unutar pojedinih opusa, nego i među djelima različitih autora. Od posebne je važnosti autorova naglašena svijest o konstitutivnoj određenosti književnosti svakovrsnim oblicima prelaženja generičkih granica, napose pak onih koje dijele fikciju od dokumentarne proze, te obaviještenost o širem, prije svega njemačkom, kontekstu promišljanja dinamike kulturne recepcije. Premda je naglasak na djelima nastalim u posljednja tri desetljeća, rukopis pruža dosad najuvjerljiviju potvrdu da je model narativnog predočavanja specifične semiosfere bosanskih Hrvata uspostavio Andrićev opus, dokazujući presudnu ulogu koju u njoj, uslijed postupaka preuzimanja i transformacije žanra kronike/ljetopisa, ima kulturna tradicija bosanskih franjevaca.
dr. sc. Tomislav Brlek